Camelina Sativa - Bolji Lan

Kratki uvod u Camelinu (divlji lan) – izvor zdravih omega-3 masnih kiselina kojeg je testiralo vrijeme

Camelina (Camelina Sativa) – poznata i kao divlji lan, njemački sezam ili sibirsko uljno sjeme – drevna je uljarica iz porodice Cruciferae, koja se koristi u Europi već nekoliko tisuća godina. Ulje sjemena cameline sadrži izuzetnu količinu (do 45%) omega-3 masnih kiselina, kao i jedinstveni kompleks antioksidanata koji ulje čini veoma stabilnim i otpornim na vrućinu te sprječava užegnuće. Za razliku od svih drugih omega-3 ulja, ulje Cameline je vrlo pogodno za korištenje, ne samo kao dobro uravnotežen dodatak, nego i kao zdravo ulje za svakodnevno kuhanje.

U kombinaciji s ukusnim okusom oraha ovaj izvanredni spoj korisnih polunezasićenih masnih kiselina i stabilnosti oksidanata čini ulje Cameline odličnim i raznolikim izvorom omega-3 masnih kiselina zdravih za srce i snažnih antioksidanata, uključujući tokoferole, karotenide i fosfatide. Poznata kao „divlji lan“ jer često raste s običnim lanom (ponekad je zovu i „lažni lan“ zbog sličnosti s pravim lanom), Camelina sadrži gotovo isto toliko omega-3 masnih kiselina kao i obični lan,ali je mnogo stabilnija od njega i boljeg je okusa. Zato se naziva"bolji lan".

Omega-3 masne kiseline danas su u središtu pozornosti prirodnog i holističkog pristupa ljudskom zdravlju. Te zdrave esencijalne kiseline gotovo su u potpunosti istisnute iz svakodnevne američke prehrane zahvaljujući komercijaliziranoj polupripremljenoj hrani prehrambene industrije. Posljednjih godina opsežna istraživanja i brojne kliničke studije potvrdile su da su omega-3 masne kiseline uključene u brojne fiziološke procese u našem tijelu, te da njihov nedostatak može dovesti do ozbiljnih medicinskih problema i stanja uključujući arterosklerozu, hipertenziju i druge kardiovaskularne problema, artritis, detrmatitis, astmu, ADHD pa čak i rak. Zbog toga, dodavanje izvora dobrih omega-3 masnih kiselina prehrani je dobar način popravljanja ili sprječavanja takvih stanja. Pitanje što čini najbolji dodatak omega-3 masnim kiselinama još uvijek je predmet rasprava među znanstvenicima, liječnicima i potrošačima.

Dva su glavna izvora omega-3 masnih kiselina: neke vrste ribe (i njihovo tkivo ili organska masnoća, također zvani riblje ulje ili ulje riblje jetre) i neke biljke i njihova ulja (među kojima je ulje lana najbolje). Riba i riblje ulje (uključujući ulje jetre bakalara) uglavnom su dobar izvor omega-3. Istraživanja su pokazala da konzumiranje čak i jednog obroka ribe tjedno može smanjiti rizik smrti od srčanog zastoja za pedeset posto. Druga prednost ribe i ribljeg ulja je u tome što ono sadrži različite omega-3 kiseline koje su potrebne u prehrani, eikosapentenoičnu kiselinu (EPA) koja se izravno pretvara u PGE – spoj odgovoran za dobrobit dodataka omega-3 masnih kiselina.

Međutim, moramo biti vrlo oprezni kada biramo ribu ili proizvode od ribe kao izvore omega-3 masnih kiselina. Ne sadrže sve ribe omega-3 masne kiseline. Samo masne riblje vrste iz hladnih voda kao losos, sardine i inćuni bogati su omega-3 masnim kiselinama, dok većina drugih ribljih vrsta sadrži malo ili ništa omega-3. Čak i kod lososa morate provjeriti je li divlji ili uzgojen u ribogojilištu. Samo losos iz divljine ima pristojne količine omega-3 masnih kiselina jer ih dobija prirodnom ishranom. Uzgoj ne dopušta nakupljanje omega-3 u tkivu. Osim toga, konzumiranje ribe iz ribogojilišta nije osobito zdravo, jer doslovno sva ribogojilišta koriste umjetnu hranu, antibiotike i druge toksične tvari. Na nesreću, to je dio prihvaćene tehnologije uzgoja ribe. Koriste se čak i umjetne boje kako bi uzgojeni losos dobio ružičastu umjesto „prirodne“ sive boje, trgovac, čak, može odabrati ružičastu nijansu (koristeći Pantone-priručnik za odabir boja), što je možda zanimljivo trgovcu, ali svakako ne i nekome tko koristi takvu ribu u prehrani svoje obitelji.

Ulja izdvojena iz tjelesnih tkiva (riblje ulje) ili organa (ulje jetre bakalara) nekih ribljih vrsta su daleko najkoncentriraniji izvori dugolančanih omega-3 kiselina (tj.EPA i DHA). Ulje jetre bakalara ima dodatanu prednost jer sadrži velike količine bitno važnih vitamina A i D. Ono je uistinu odličan svakodnevni dodatak, ali kao i kod druge ribe, morate biti oprezni prilikom kupnje. Postoje dva problema s ribljim uljima: zagađenost polikloriniranim bifenilima (PCB) i živom, te mogućnost užegnuća.

Pitanje zagađenja nije nešto što se smije previdjeti. Moderna industrijska poljoprivreda proizvodi mnogo toksičnog otpada koji odlazi u rijeke i vodene tokove i napokon završava u oceanima. Istovremeno, elektrane na ugljen izuzetno zagađuju atmosferu živom (i ovaj otrovni metal na kraju završava u oceanu). Ovi se štetni metali nakupljaju u tkivu ribe (npr. živa se u ribi nakuplja u svom najopasnijem obliku: metil-živi). Što je riba veća, u njenom se tkivu nakupi više PCB-a, žive i drugih toksina (poput olova i kadmija). Taj je problem stvaran i svake se godine pogoršava. Na primjer, zagađenost ribe ulovljene uz sjeverne obale Rusije tako je velika da je ruska vlada zabranila svaku upotrebu ribe i ulja jetre bakalara kao dodataka prehrani. Nedavno je američka vlada izdala upozorenja za trudnice i malu djecu da ne koriste neke vrste ribe zbog zagađenja živom.

Neki proizvođači ribe nastoje riješiti taj problem podvragavajući svoje proizvode kompliciranom postupku molekularne destilacije – složenoj industrijskoj metodi pročišćavanja ulja. Iako ta tehnologija jamči da su toksini uklonjeni iz ulja, ona značajno povećava cijenu, a uklanja i sve vitamine iz ulja jetre bakalara, prisiljavajući proizvođače da ih pojačaju sintetičkim ekvivalentima tih vitamina. Štoviše, molekularna destilacija ne nudi rješenje za drugi dio problema s ribljim uljem: sklonošću užegnuća.

Međutim, gotovo sva ulja bogata omega-3 masnim kiselinama (uključujući ne samo riblja ulja već i ulje lana) lako se užegnu, osobito ako se prirodni antioksidansi uklone rafiniranjem ili destilacijom. Taj je proces poznat kao auto-oksidacija i ona stvara opasne i agresivne spojeve zvane slobodni radikali koji negativno utječu na sve molekule u svojoj okolini. Milijune dobrih, korisnih molekula može uništiti generacija jednog jedinog slobodnog radikala.

Proizvođači pokušavaju ukloniti taj problem tako da izbjegavaju izlaganje proizvoda svjetlu, toplini ili kisiku, ispiru ga nitrogenom ili koriste umjetne oksidanse ili konzervanse kako bi ulje održali svježim. Vrlo često ti napori propadaju – tu činjenicu potvrđuju mnogi testovi provedeni na komercijalnim ribljim uljima. Uz nekolicinu izuzetaka, ona se užegnu prije nego što ih konzumirate i naprave više zla nego dobra (to vrijedi za tekuće riblje ulje kao i za ono u kapsulama).

Još jedan nedostatak omega-3 dodataka dobivenih iz ribe je da ih mnogi ljudi, uključujući i vegetarijance, čiji je broj neprestano u porastu, jednostavno ne mogu koristiti jer su oni isključeni iz njihove prehrane. Za njih je jedini održivi alternativni izvor omega-3 masnih kiselina ulje lana, proizvod koji doživljava ogroman rast popularnosti posljednjih godina i koji je postao glavni proizvod u prehrani mnoštva onih koji su u potrazi za zdravim životom.

Ulje lana: bogat izvor omega-3 kiselina, ali krhak i sklon užegnuću

Popularnost ulja lana je velikim dijelom zaslužena. Ono sadrži do 57% alfa-linolenske kiseline (ALA), omega-3 masnu kiselinu koja se, kroz određeni broj metaboličkih koraka zvanih elongacija ili uklanjanje zasićenosti, pretvara dalje u EPA i PGE i DHA. Premda stopa ove konverzije varira ovisno o pojedinačnom metabolizmu, vjeruje se da većina ljudi može uspješno proizvesti EPA, PGE i DHA iz ALA. Osim toga, ALA ima i druge blagotvorne učinke na ljudsko tijelo. Na primjer, ALA i njeni metabolički nusprodukti natječu se s omega-6 masnim kiselinama za metaboličke enzime uklanjanja zasićenja i elongacije, što rezultira smanjenjem stvaranja manje poželjnih PGE prostaglandina koje tijelo stvara koristeći iste enzime. Ona također smanjuje razine triglicerida i oksidiranog kolesterola u krvi. Povrh svega, ALA je važna zdrava omega-3 masna kiselina, a ulje lana je njezin najbogatiji izvor.

Na nesreću, kao i mnoge druge dobre stvari u životu, ulje lana ima svoje loše strane. Prije svega, to seodnosi na problem koji smo već spominjali kod ribljih ulja – naime, auto-oksidacija, sklonost da se užegne i stvaranje slobodnih radikala.

Polinezasićena ulja, uključujući ulje sjemenki lana lako oksidiraju. Kod oksidacije pokreće se niz lančanih reakcija slobodnih radikala koje utječu na sve molekule oko sebe. Milijune molekula može uništiti generacija jednog jedinog radikala. Kolesterol koji je u neposrednoj vezi s polinezasićenim uljem koje oksidira, kao što je slučaj kod lipoproteina, također će oksidirati. Ta oksidirana ulja oštećena slobodnim radikalima apsorbira ovojnica zidova krvnih žila i to doprinosi nastajanju naslaga.

Sva (nestabilna) polinezasićena ulja predstavljaju izvor slobodnih radikala koji mogu oštetiti arterijske zidove, što inicira proces stvaranja naslaga. PGS nastao iz biljnih ulja sužava krvne žile i povećava ukočenost trombocita, što povećava krvni pritisak i uzrokuje dodatno oštećivanje žila. Kada dođe do ozljede arterije u ovakvom okruženju, oksidirana masnoća je privučena i ugrađena u ozlijeđeno mjesto. Budući da su trombociti postali ukočeni, na ozlijeđenim arterijskim zidovima lako se stvaraju ugrušci. Ti ugrušci mogu postati dovoljno veliki da blokiraju arteriju ili se zdrobe i plutaju niz arteriju do manjih arterija. Kada dođe do začepljenja arterija, stanice više ne dobivaju potreban kisik, što dovodi do odumiranja tkiva. U srcu to može dovesti do srčanog udara; u mozgu može izazvati moždani udar.

Neki protivnici ulja lana tvrde da je to novi proizvod bez povijesti tradicionalne upotrebe u prehrani u bilo kojoj kulturi. To nikako nije točno. Ono se stoljećima koristilo kao ulje za kuhanje širom Rusije. To je dokazana činjenica i oni koji zagovaraju njegovu upotrebu su u pravu kada se pozivaju na to kako bi istaknuli njegove vrline. Međutim, ako bolje pogledamo tradicionalnu upotrebu ulja lana u Rusiji, pojavljuje se veoma važan detalj. Naime, vidimo da su ulje lana u ishrani koristili samo siromašniji seljački slojevi i to samo kad nije bilo drugog, stabilnijeg ulja. Zapravo, ulje lana bilo je kroz povijest najjeftinije ulje za kuhanje u Rusiji, koje su najviše koristili za pripremanje boje i laka. Očito je problem ulja lana - njegovo brzo oksidiranje, bilo dobro poznato u Rusiji i smatralo se dovoljno važnim razlogom za njegovo nekorištenje kod onih koji su si mogli priuštiti bolje.

Oksidacija je zaista veliki problem ulja lana, za koji do sada nije nađeno rješenje. Ulje sadrži malo prirodnih oksidansa i užegne se čim je istisnuto iz sjemenki. Suvremena industrija lanenog ulja poduzima mnoge mjere kako bi spriječila užegnuće ulja. Te su mjere prilično slične onima koje poduzimaju prerađivači ribe. Ulje lana se često preša i stavlja u boce u okruženju bez kisika te uskladištava u prostorijama s kontroliranom mikroklimom kako bi zadržalo svježinu. Neke prodavaonice hrane ulje lana drže u hladnjacima ali to je češće iznimka nego pravilo, pa se i ulje lana kao i riblja ulja užegne. A čak i ako ne užegnu, nema načina da ne oksidiraju nakon ulaska u tijelo. Nakon konzumiranja ono neizbježno pokreće lanac reakcija slobodnih radikala oštećujući milijune i milijune zdravih molekula. Tijelo pokušava zaustaviti ove negativne reakcije koristeći zalihe vlastitih antioksidansa, kao što je vitamin E, izlažući te zalihe nepotrebnom i neželjenom stresu. Rezultat toga je da dobrobit korištenja lanenog ulja može nadmašiti šteta koju čine slobodni radikali i drugi toksični nusprodukti lipidne oksidacije.

Rješenje: ulje Cameline (divljeg lana)

Uzimajući u obzir sve navedeno, neizbježno se dolazi do zaključka da niti jedno od komercijalno dostupnih izvora omega-3 masnih kiselina nije potpuno zadovoljavajuće i bez problema. Dok je moguće dostići željenu razinu omega-3 masnih kiselina korištenjem ribe ili ribljih proizvoda i ulja lana, bilo bi vrlo poželjno dobiti ulje bogato omega-3 masnim kiselinama koje je istovremeno otporno na oksidiranje i koje nije zagađeno toksinima. Dobra vijest je da takvo ulje uistinu postoji. To je ulje Cameline – bolji lan.

Iako neka uobičajena imena Cameline (Camelina sativa) podsjećaju na lan, a postoji i vizualna sličnost običnog lana i Cameline, ovo drugo pripada porodici biljaka Criciferae. Camelina se u Europi uzgaja stoljećima, a u željezno i brončano doba bila je važna poljoprivredna kultura.

Od vremena Rimskog carstva do Drugog svjetskog rata ulje Cameline bilo je uobičajeno jestivo ulje širom Europe, a osobito u Njemačkoj, Skandinaviji i Rusiji. U Rusiji je imalo prednost pred lanenim uljem jer je boljeg okusa i veće stabilnosti, a imalo je i značajno višu tržišnu cijenu.

Sredinom 20. st. u većini europskih zemalja (osim u Rusiji gdje je i nadalje važna uljarica) Camelina je postepeno zamijenjena drugim uljaricama, prvenstveno uljanom repicom i suncokretom, čija ulja imaju daleko manju količinu omega-3 masnih kiselina. Da ironija bude veća, glavni razlog za njihov uzgoj je u tome što ulja uljane repice i suncokreta lakše hidrogeniraju, što ih čini jednostavnijim za korištenje u suvremenoj prehrambenoj industriji. Danas smo, međutim, svjedoci porasta zanimanja za Camelinu i njezino odlično sjeme, koje je izdržalo test vremena. Pored Rusije, u kojoj Camelina nije nikad prestala biti izvor jestivog ulja, u tijeku su velika istraživanja ove jedinstvene ljekovite biljke u zemljama Europske unije, kao i u Kanadi i SAD-u.

Sjeme Cameline daje ulje zlatne boje, delikatnog okusa poput lješnjaka i sadrži do 45% omega-3 alfa linolenske kiseline (ALA). Pored vrijednih omega-3 kiselina, ona je jedinstveno bogata snažnim antioksidansima, osobito tokoferolima. U 110mg/100g, njezin sadržaj vitamina E (tokoferola) je među najvećim od svih prirodnih izvora tokoferola. Za razliku od njega, ulje lana sadrži vitamin E samo u tragovima.

Sastav masnih kiselina ulja Cameline jedinstven je i po svojim kvalitetama važnim za zdrav život. Dok je s jedne strane bogat izvor ALA, ulje ima mnogo mononezasićenih masnih kiselina te prirodno daje više od 30% stabilnih mononezasićenih masnih kiselina (oleinska i gadoleinska). Ovaj značajni omjer mononezasićenih kiselina (mononezasićeno maslinovo ulje je osnova zdrave mediteranske prehrane) povećava oksidacijsku stabilnost ulja Cameline i čini ga još raznovrsnijim uljem za kuhanje.

Konačno, ulje Cameline ima relativno malo omega-6 linolenskih kiselina, što rezultira povoljnim odnosom omega-3/omega-6 masnih kiselina u omjeru 3/1. To smanjuje sposobnost ulja da stimulira stvaranje manje poželjnih postaglandina serije 2 (PGE2), dok maksimalno povećava sposobnost sinteze zdravih postaglandina serije 3 (PGE3). Kombinacija ovih važnih prednosti čini ulje Cameline najuravnoteženijim i vrlo poželjnim izvorom dodatka omega 3 masnih kiselina za rješavanje i sprječavanje kardiovaskularnih i drugih zdravstvenih problema. Ono pruža jednaku količinu omega-3 masnih kiselina kao i ulje lana, ali je vrlo stabilno i bogato vitaminom E i drugim prirodnim antioksidansima kao i blagotvornih mononezasićenim masnim kiselinama. Rezultat toga je da ne omogućava stvaranje štetnih slobodnih radikala. Naprotiv, ono pomaže da se spriječe njihovi štetni učinci pružanjem snažne antioksidirajuće zaštite.


Tekst je u originalu dostupan na engleskom: http://www.siberiantigernaturals.com/camelinaoil.htm

Organica Vita trenutno provodi projekt nabave novih strojeva. Bespovratna sredstva za provedbu ovog projekta dodijeljena su iz Državnog proračuna Republike Hrvatske, odnosno od strane HAMAG-BICRO-a.

 

 

Zašto organski proizvodi?

  • Jer su kvalitetni i zdravi!

    Organski proizvodi imaju povećanu biološku i nutritivnu vrijednost, veći sadržaj vitamina, minerala, masnih kiselina i antioksidansa.

  • 1
  • 2

Kontakt

 narudzbe (@) organica-vita.com
maja.lazic (@) organica-vita.com
  +385 98 940 7247
 Vraneševci 2a, 33523 Čađavica

Slijedite nas!